Koliko vam se puta u životu desilo da radite stvari samo da bi drugima udovoljili? Koliko ste samo puta sebe pljunuli da druge ne bi razočarali, uvredili, da ne bi ispali “sebični” ? Koliko ste puta sebe i svoje potrebe ostavili po strani da bi ispunili ono što se “ očekuje”, od vas, jer Bože moj vi uvek sve možete, a koliko vas je puta sve to mrzelo? Koliko puta ste radili stvari ne zbog vas samih, nego da bi se pokazali, dokazali drugima? Da bi dobili potvrdu da vredite, jer kako to misliš vrediš a da pritom nisi ništa učinio za mene? Kako to misliš ti si vredan ljubavi, pažnje, poštovanja a nisi prstom makao da to zaslužiš? I tako nam prođe život radeći stvari koje ne želimo za ljude koji to ne zaslužuju samo da bi dokazali sebi kako vredimo, a usput gubili sebe sve više i više. Auu, znam, Danteovi krugovi su mačiji kašalj za one u kojima se mi nalazimo! I sama sam imala tu čast da ih iskusim. Stvarala sebi osećaj krivice svaki put kad ne bih rekla NE, svaki put kad ne bih ispoštovala sebe, poslušala svoju intuiciju… Koliko bi nam život bio lakši kad bi znali tako lako da kažemo NE? Kad bi bili u potpunom miru sa tim šta će ko reći, misliti, koga ćemo uvrediti, ko će se naljutiti… Kada bi svaki put oslušnuli sebe, pitali sebe šta je to što mi želimo? Kada ne bi morali da kalkulišemo svaki put kada nešto ne bi želeli da uradimo, kada ne bi izmišljali razloge zbog koji nešto “ne možemo” , nego jednostavno radili stvari onako kako mi osećamo. Opet je lakše reći nego uraditi, ali kako drugačije da znamo ko treba da ostane na našem putu, a ko ne, dok ne krenemo da radimo stvari koje su u skladu sa nama, stvari zbog kojih se osećamo dobro, koje našem biću donose radost ? Ne mogu i ne trebaju svi da nas vole, ne možemo svima ugoditi, pa hajde onda da počnemo da ugađamo sebi! Da živimo našu istinu baš onakvu kakva jeste, bez pardona, bez ustručavanja, jer na kraju dana ok je da nekome falimo, ali nije ok da falimo sami sebi.
