Šta je to? Čega se to većina nas plaši? To nije ništa drugo nego strah od procene, osude, od toga da će neko reći kako nemamo pojma šta pričamo i šta radimo? Jedan od najvećih razloga našeg odustajanja, bežanja, nesuočavanja je upravo taj. Strah od neuspeha! Strah da MI to nećemo moći!
Strah da nismo dovoljno dobri!
A, postoji li šta gore od toga da živimo prosečne živote koje ne želimo, da se ceo život pitamo šta bi bilo kad bi bilo?
Da živimo sa tim osećajem da smo nešto mogli a nismo?
Zato je mnogo lakše odustati! Mnogo je tu volje potrebno i truda na koji mnogi nisu spremni, alata koje svi veliki motivacioni govornici, mudraci, daju šakom i kapom a samo retki su spremni da ih upotrebe. Nije baš lako, šta više, mnogo je tu svega po putu, a najviše sumnje u sebe, sumnje da ono što radimo, nije dovoljno dobro. Da smo ipak prosek, i da je to sve neko već jednom rekao, uradio…
I jeste, niko ovde ne izmišlja toplu vodu, sve je ovo već viđeno, rečeno, urađeno… Ali, ono što čini razliku jeste osoba koja to prenosi. Namera, energija iza napisanih reči koja se i te kako oseti. Vaše, i samo vaše iskustvo koje delite sa svetom. Vaš ugao! Vaša želja da svojim primerom možda nekome olakšate neke stvari, vaša želja da im pomognete, da znaju da svi prolazimo kroz iste stvari samo na različite načine. Zato ne treba da nas brine šta će reći “ o plovidbi, ti što sidro nisu digli”, jer će uvek biti onih kojima ćemo baš MI biti vetar koji okreće kormilo u pravom smeru.